Thu. Nov 22nd, 2018

Ne traži jebeni uzor u meni, budi ono što jesi

Tipično popodne. Skratila sam svoju dugu kosu. Scrollam po fejsu, instagramu i svim drustvenim mrežama koje imam na mobitelu, jer sam zaboravila uzeti knjigu da skratim vrijeme. Naiđem na objavu dotične. Žena se potrudila napraviti svoj sajt, piše tekstove. Vjerojatno si je umislila da je blogerica. Ne bi me to toliko naživcirao, da ona nije osoba koja me mora u svemu kopirati. Kupim divnu nijansu Macovog ruža, i ona ga ima u sljedećem trenutku.

Namučim se ko budala da nađem neku frizuru koja ce se meni svidjeti, da bi taj trud propao u vodu jer ju je i ona uspijela isfurati. Majka me cijeli život hvali kako od malena crtam, umjetnica sam i da se znam jako lijepo našminkati, jer realno ako znaš crtati na papiru, znaš crtati bilo gdje. Odjednom je to njezin životni poziv jer je i ona crtala od malena (u prijevodu ofarbala je bojanku i majka ju je uzvisavala zbog toga). Sve sam to gledala, šutjela i trpjela. Zašto? Jer znam da nikad neće biti u tome na istoj razini kao i ja, kopija ostaje samo kopija. Al’ da me ideš jebat u mozak i kopiraš mi pisanje. E nećeš.

 

Imam jebene dvije propale knjige iza sebe koje sam pisala ko mala klinka, i pod time mislim na period od 10-12 godina. Nakon toga sam pisala dnevnik, kojeg još dan danas čuvam i čitam svoje furstracije. U jebenoj osnovnoj školi, sam bila u dva predmeta najbolja, likovni i hrvatski. Likovni mi je išao, koliko težak može biti predmet za buduću umjetnicu? Hrvatski sam obožavala. Sjećam se jednom da sam gutala knjige od R.L. Stine, toliko da mi je njegov način pisanja ostao u glavi. Taman se poklopilo s time da smo morali napisati sastavak od dvije stranice iz Hrvatskog. Napisala sam ih četiri. Na dodatnoj jer su mi dva školska sata bila premalo za pisanje. Učiteljica ocjenila radove, pripremila je pohvaliti najbolji rad. Najbolji učenik u našem razredu se taman pripremao da čuje svoje ime, but nah, it was me.

 

U srednjoj se situacija ponavljala. Iako sam tada manje voljela hrvatski jezik jer je profesofica bila kuja koja je imala svoje miljenike.  Grupica cura koja se kurčila, obožavateljice skupe robe, dugi noktici, basic bitcharke koje su bile zadružene za organizaciju. Naravno zahvaljujući meni, jer sam se u prvom razredu družila s njima i naučila ih što je to organizacija jer od koga ćeš bolje nauciti nego od djevice kojoj je organizacija u zvijezdama. Lektire nisam ni čitala. Prozivala je samo miljenike na odgovaranje, ostali joj nisu bili važni. Čudno što je žena na kraju postala ravnateljica škole, a tako je neodgovorna. Prvu ocjenu iz lektire dobila sam u 4 razredu. Ali naravno bilo je komplikacija. Sastavak sam napisala na razini čovjeka koji je na 4 godini faksa, ne u 4 razredu srednje. Djeli radove i govori ocjene. Pozove mene da dođem. I’m like what the fuck you want? “Od kud ti ovaj sastavak?” Ja zbunjeno gledam, očekivala sam pohvalu da sam dobro napisala, jer realno bitch nisi me u ove 4 godine ni jednom prozvala da kažem svoje mišljenje, ne znaš kako razmišljam. “Pa iz glave.” – odgovaram joj. Točnije iz sto tisuca sajtova, knjiga koje sam detaljno poucila, analizirala likove, analizirala psihologiju, filozofiju  popila dva brufena jer me sastavak ubio, i pisala sam ga jebenih 5 sati. “Možeš natrag.” Čudi se i ne vjeruje. Sjednem i čekam. Počne buka u razredu, ekipa priča, basic bitcharke se okrecu iza i gledaju me. Profesorica tipka po mobitelu i ne reagira na buku. Ponavljam, ta žena je postala ravnateljica škole. Vjerojatno je tražila nečiji sastavak najsličniji mojem da bi mogla otkriti da ga ja nisam sama napisala nego sam prepisala s interneta. Bez uspješno. “U redu, dati ću ti 4 ovaj put, sljedeći ćeš dobiti veću ocjenu, ako isto napišeš.” – odgovara i odlazi iz razreda jer joj je trebao cijeli jebeni sat da nađe dokaz da to nisu moje riječi. Duh. Zaslužila sam 4 za najbolji sastavak koji si u životu pročitala? Da, ta žena je postala jebena ravnateljica škole.

 

Situacija s profesoricom iz filozofije mi je draža. Oduvijek me zanimala filozofija i voljela sam taj predmet. Svima je bilo dosadno i nejasno, ja bi postavljala neka žnj pitanja, always. Pisanje sastavka, nadmašila sam samu sebe, i otkrila novi level pisanja. Prva na školskom natjecanju iz filozofije, 20 i neka (ne sjecam se broja) na županijskom  natjecanju iz filozofije, nije baš pohvalno jer sam sama sebi veliki kritičar, al ej, treba i doći do toga da te netko pošalje na natjecanje iz filozofije. Najslađa mi je bila činjenica da je ona znala prepoznati moje sastavke jer zna moj način pisanja. Uvijek sam pisala kako ona kaže, previše osobno.

 

Nakon srednje planirala sam napisati knjigu, ali sam spala na pisanje svojeg dnevnika na laptopu i prepričavanje nekih zgoda iz mog života. Sad pišem za ovaj sajt. Nadam se i još nekoj suradnji, i da me ljudi počnu doživljavati kao kolumnisticu, iako sam tek amater i nisam na razini kolumnista. Nisam našla svoj način pisanja, pišem kako mi se sprdne. Mostly pišem kako moja profesorica iz filozofije kaže, previše osobno.

 

Nakon svega toga, nakon Macovog ruža, kopiranja moje frizure, kopiranja mojeg talenta, misliš da mi možeš ukrasti ono što najviše volim, pisanje? E nečeš. Jebeno nećeš. Pogotovo ako pises sastavke koji su na razini osobe u 3 razredu osnovne škole i piše preko kurca jer ne zna što bi pametno napisao na sastavak “Kako si proveo ljetne praznike?” a učiteljica ti se smiluje i da ti 3, iako bi ti za taj sastavak najradije dala 1. Misliš da je Shakespeareova – “O Romeo, Romeo, zašto si Romeo?” nastala iz dosade? Ne. Nastala je jer čovjek ima TALENT za pisanje. Shakespeare je čovjek koji je u glavi realizirao svoja dijela i prebacio ih van. Nika Ostoić realizira svoje tekstove u glavi pa napiše furstracije, skroz iskreno, crno, bez dlake na jeziku. Ne iz dosade, jer netko drugi to radi pa je i ona probala. Žena živi od pisanja.
Ja živim za pisanje. Imam jebene ideje u u glavi danima i mogu ih prebaciti na papir. Imam pisačku blokadu nekad. Nemam svoj način pisanja, iako si nalijepše tekstove pišem dok sam sjebana. Umjetnost dolazi iz boli, ne iz sreće.

 

Svi oni stihovi, citati, budi ono što jesi. Drži se sebe. Nemoj se mjenjati zbog drugih; su jebeno otišli u zrak. Bezpotrebno. Dotična ne zna u čemu je dobra, pa kopira moje talente. AL TO NISI JEBENO TI, TO SAM JA. Moj tekst rasplace ljude, moj tekst ljudi sheraju i čitaju, moj tekst nije jebeni gubitak vremena. Tvoj tekst je samo sastavak u školi koji će ti profesorica pokloniti 3 da bi ti digla prosjek. Žalosno je što joj se ljudi smiju, jer radi ono u čemu nije dobra, a toliko truda ulaže u to.

 

 

Pouka ove cijele furstracije je, budi ono što jesi, sljedi sebe i svoje snove, srce, i sve što ste već čuli i vidjeli u pjesmama, knjigama, motivacijskim porukama, jer ima smisla u njima. A vi moji bovaristički pisci, ostanite takvi kakvi jeste. Novo neotkriveni, ako znaš prebaciti svoje crne misli na papir, i s time stvoriti jedan divan komad umjetnosti, kreni, nemoj čekati! Ja ću  prva pročitati ako mi dopustiš da zavirim u mračan ponekad i vedar svijet tvojih misli.

 

 

_______________

 

 

O autoru:


Pseudonim Hellmouth. 21 godina. Djevica, po horoskopu. Frustracijama stvaram svoje malo carstvo. Na sve imam mišljenje ili komentar. Ponekad bovaristička individualka. Zaljubljenica u mentol cigarete. Filmofilka. Kolumnistica za Lips&Heels. Pratite me i na Facebooku.

Hellmouth

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Lips & Heels

online magazin

Pratite nas na društvenim mrežama

RSS RSS

%d bloggers like this: